subota, 3. prosinca 2016.

Rupa, stres, rupa, stres...a u k...potres

Danas nas šoraju društvene norme, neka pravila, a opet se stalno borimo protiv nečega, kukamo, stresiramo se. Ono, da, stres je broj 1. Imam osjećaj kad pričamo o stresu, kao da je to  neka rupa na cesti pa kad hodaš pazi di ćeš stati. Pazi stres, pazi stres, to je sve podsvjesno, stres je opravdanje za sve i kad nije i kad je. Danas toliko pričamo o tom stresu da zaboravimo da zamijenimo to čisto naklapanje zdravim životom, prijateljima, obitelji, vježbanjem, smijanjem, zdravom hranom i nezdravom ali u umjerenim količinama. Toliko je sve fokusirano na neke rupe oko nas da nije niti čudo da ih samo tražimo još i više jer se bojimo da ćemo upasti u jednu ako ne držimo oči širom otvorene.

Dok se mi bojimo i stalno nešto čekamo, vrijeme prolazi, onda se dođe u neke godine i pufff...Kaj sad? Pa imam šećer, moramo vaditi jajnik, ciste, jetra, tlak, masnoća, moždani i tralallaal...evo već me stres pogodio pisanjem o ovome.

Nedavno sam čula o istraživanju provedenome u Americi, kako Talijani u jednom mjestu žive dulje od drugih. Nakon niza istraživanja i otkrivanja u čemu leži tajna. Ona je bila jednostavna, Talijani su se više družili, više smijali i bili više povezani među sobom, a do dovodi do manjeg stresa i duljeg života.

Svi kažu da smo mi kao i Talijani, volimo „papati“ i družit se, ali izgleda da se ipak više stresiramo. Neki će reći pa da ali to je Hrvatska, Hello... Italiju ćemo ostaviti Talijanima ali opet zašto ne bismo ponešto naučili od drugih, pri tome ne mislim na loše već na dobre stvari.

Zadnje vrijeme osobito je popularno prakticirati zahvalnost. Istina je da je to prekrasno, zahvaljivati se na svemu i u svemu tražiti dobro jer što više prakticiraš toga više primaš.

Uglavnom mislila sam pisati o vraćanju sebi, ali sam se malo pogubila putem naravno zbog stresa.



Mišljenja  sam da smo se svi danas pomalo pogubili, upali u neke rupe, ali da se i sami iz njih moramo izvaditi. Nađi svoj put, sebe, svoje mjesto pod suncem ili što god već želite. Moramo misliti na sebe, svoje zdravlje, stvari koje nas vesele. U ovoj masi tuđih potreba, užurbanog života, rupa na cesti, lako se pogubiti i osuđivati druge, a sebe ne vidjeti. Od svega toga zdravlje najviše pati, a da možda toga nismo niti svjesni. 

Osjećate se super i živite u petoj brzini jer svijet danas tako funkcionira, onda odjednom obavite sistematski jer ga morate obaviti za posao i odjednom shvatite da vi ne možete više voziti u petoj brzini jer je vaš motor potrošen i samo je pitanje časa kada će se raspasti. Onda se vraćate sebi, dan po dan i shvatite da se može dobro živjeti i u trećoj brzini. Počnete uživati u životu, vraćati se prirodi ,sebi i zahvaljivati. Otkrivati prave prijatelje i ustanoviti da ste vi sami sebi najbolji prijatelj i da vi i samo vi znate za sebe najbolje. Kažu da kada se počnete voljeti počnu vas i drugi voljeti, iako mislim da kada se počnete voljeti za druge vas baš nije previše ni briga jer znate da ste sami sebi dovoljni, a oni pravi prijatelji su bili i bit će uz vas jer vas vole i prihvaćaju kako vi sebe nikad niste voljeli do sada.



*Molim da se zbog navedenih mnogobrojnih rupa ne alarmira g. Bandića. Hvala