četvrtak, 30. ožujka 2017.

Koju osobinu moraš imati da bi bio Lider?

Lider je riječ koju volimo pročitati, izreći, odvlači pozornost. Lider asocira na nešto veliko, mocno, izvrsno.

Tko je uistinu Lider?
Lider u prijevodu znači vođa, tj. osoba koja vodi, ali je istodobno i učenik i učitelj. To je osoba koja motivira, inspirira, potiče na bolje/više/jače, ali i dalje uči. Svi volimo biti okruženi Liderima, kaže se da oni odišu posebnom energijom, samopouzdanjem, znanjem i često se za riječ Lider veže riječ moć. Moć svi vole. 

Ljudi često pitaju koju to osobinu mora imati pojedinac da bi bio Lider (vođa)?

Postoje mnoge osobine koje osoba mora imati da bi bio vođa (lider). Od Lidera se mnogo može naučiti, ali da bi bio vođa i da bi bio uspješan u svome poslu Lider mora steći POVJERENJE svojih LJUDI. Ta karakteristika proizlazi iz mnogih vještina, osobina, mnogo uloženog vremena i truda. Osoba može biti najbolja, razumjeti poslovanje i biti sposobna za posao ali ako ne zadobije povjerenje podređenih, posao neće štimati, jer Ga njegovi ljudi neće slušati. Izazvati će štrajk, negodovanja i stvoriti će se nezadovoljstvo, a posao u konačnici ovisi o sinergiji svih zaposlenika skupa.

U svakom slučaju obje strane sudjeluju u procesu posla, te je potrebno:

1.       Međusobno uvažavanje (poštovanje)
2.       Strpljenje
3.       Povjerenje
4.       Komunikacija ( iziskuje uloženo vrijeme)
5.       Trebaju se znati zadaće (ciljevi) obje strane ali i granice koje se ne smiju prijeći
6.       Feedback
Slika preuzeta sa: http://www.biznisinfo.ba/


Siniša postaje lider (vođa)

Siniša je radio u banci u odjelu kreditnoga poslovanja. Bio je omiljen među kolegama, uvijek nasmijan, veseo, volio je častiti kolege kavom, uvijek spreman pomoći i ostati dulje kako bi pomogao drugome. Vodio se mišlju; ako želi da kolega pomogne njemu, mora sam biti osoba koja će pomoći. Svi su znali da je „ljudina“.

Voditeljica Mirna ga je jednog petka pozvala u ured i saopćila mu da je Upravi predložila da on preuzme njezinu poziciju voditelja, pošto ona prelazi u drugo poduzeće. Saopćila mu je  da je Uprava prihvatila njezin prijedlog i da će Siniša ako se slaže s odlukom, biti novi Voditelj kreditnoga poslovanja. Objasnila mu je njegove zadaće, ali i beneficije koje ima kao voditelj. Siniša je sav sretan izašao iz ureda i veseo zakoračio u vikend.

Nakon potpisivanja novog ugovora, Siniša je dobio krila, u svakom smislu te riječi. Postao je umišljen, bahat, zahtijevao od zaposlenika više i brže nego što je moguće, razgovarao se s visoka, nije ih cijenio. Ubrzo su se zaposlenici pobunili i počeli štrajkati. Siniša se našao u neobranome grožđu. Nije prošlo mnogo vremena, a Uprava ga je smijenila s mjesta voditelja. Ubrzo je shvatio u čemu je pogriješio, kada se vratio na novi-stari posao.

Smatrao je da mora biti the Big BOSS, a zaboravio da na prvom mjestu treba biti čovjek i zadržati povjerenje svog tima.




nedjelja, 19. ožujka 2017.

Lekcija subotnjeg jutra

Jutro je oko 8 sati, gledam kroz prozor i mislim krenuti ili ,ne na trčanje? Oblačno je i prohladno, ali neka, važno je krenuti. Oblačim tenisice, malo ću trčati- rekoh sama sebi i krenem prema šumi.

Putem prolazim kraj kuća i osjetim razne miomirise: gulaša, ribe, kuhanja kave, ručak se već naveliko kod nekih sprema, ipak je subota. Ljudi se šeću lagano i osjeća se mirnoća subotnjeg jutra.

Danas sam odlučila krenti šetnicom prema Sljemenu, zadala sam si cilj i rekoh sama sebi- mogu ja to. Štapove za hodanje sam ovaj put ostavila doma, pomislila sam kako malo trčanja ne bi škodilo. Naravno moram paziti kuda hodam/trčim ipak je neravan teren, ptice pjevaju, potok žubori, sunce se pomalo probija kroz oblake. Hodam tako neko vrijeme i naiđem na prepreku - potop djela staze,  kako proći dalje, da li odustati i vratiti se. Odlučujem nastaviti, gazim grane, tenisica propada u blato, stanem, okrenem se, brojim koliko još tog potopa, što sad stisnuti zube i skočiti? Pogled mi se unatrag  pa opet naprijed, pomislila sam tako još malo do cilja, pa bila bi šteta ne nastaviti.



Nije li tako i u životu, svaki dan biramo neke odluke(veće ili manje), nalazimo se na raskrsnici puta-skrenuti lijevo/desno/produžiti/vratiti se/odustati/stati,  glava misli previše. Menadžeri (svi) donose odluke svaki dan, neki dan su manje a neki dan više uspješni, ali ih donose i nastave (ne okreću se jer nema koristi od okretanja), isto tako potok teče i ne gleda unatrag što je ostavio.


Nedavno sam čula izreku: Noge će te odvesti na putovanje, a glava na trip. Ono vauuu. Mi stalno nešto važemo, odugovlačimo, borimo se sami protiv sebe umjesto da idemo, osjećamo i doživljavamo stvari. Comfort zona je najlakši način, ali treba izaći iz nje. Ponekad ako ne znamo što učiniti,  najbolje je popiti čaj/kavu i  ne misliti već pustiti, sve se ionako posloži, a ako nije dobro nije kraj. 
Ali ja danas nisam mogla pustiti, jer bi upala u blato i mokra i prljava se vraćala doma, iako ni to nije najgori scenarij :D


Stala sam na grane nekog trnja, probole su me grane u prste, ali USPJELA SAM. Uf koji ponos, uspjela sam, nisam se vratila, ruke u vis i YES, YES, to je to baby. Mala dnevna pobjeda samo za mene i sreća do neba. Vraćajući se i sunce se ukazalo ( jedno naslikano dječjom rukom na kanti za smeće), a pravo sunce je pustilo zrake kroz oblake da mi pokaže da je tu, da sam na dobrom putu. Vraćam se nazad i srećem susjeda koji me pozdravlja i viče: Hodanjem do zdravlja!

Ja bi rekla. Hodanjem do sreće, uspjeha, ljubavi, bitno je samo ne stati i veseliti se „malim“ pobjedama velikim za naša srca.   






                                                                                                                                                                                   

srijeda, 8. ožujka 2017.

Budi ponosan!

Budi ponosan na svoj životni put. Budi ponosan na svoje padove. Budi ponosan na lekcije. Budi ponosan na odluke. Ma samo budi ponosan se sebe, radiš najbolje što znaš!

Često razmišljamo jesmo li napravili dobro, zašto nismo skrenuli lijevo, e da bi bilo kad bi bilo?! Umjesto da kažeš, sam/a sebi. Bravo, skrenuo/la sam, a mogao/la odustati ili vratiti se od kuda sam došao/la.

Sve što smo prošli čini nas takvima kakvi smo danas, bogatiji za sva iskustva (bilo lijepa bilo manje lijepa).

Nedavno sam pročitala komentar jednog stručnjaka za IT, kako ne može naći zaposlenika. Navodno, po njegovim riječima, ljudima se ne radi, ne putuje, nemaju iskustva u tom području ( a imaju školu), nemaju želju, ismijava ljude koji su radili po velikim trgovačkim lancima, a kako oni koji nisu radili uopće, prvo očito čekaju posao u dotičnom trgovačkom lancu. I to je stručnjak? Ne to je mali čovjek, koji sebi daje veliku važnost među ljudima na toj društvenoj mreži i misli da je bitan. Što je najgore dobio je podršku isto „takvih stručnjaka“.
Da možda su ljudi radili u trgovačkim lancima, možda je to bio jedini način da se školuju, da malo vide svijet, da prehrane obitelj...ali nisu odustali od školanja...i od kuda pravo jednom „stučnjaku“ da tako ismijava ljude. Ukoliko osoba nema dovoljno samopouzdanja i takvo jedno mišljenje "stručnjaka" je dovoljno da posumnja u sebe i svoje sposobnosti.


NE SRAMIM SE POSLA U TRGOVAČKOM LANCU

Pa što i ja sam radila u srednjoj školi u jednom takvom lancu i ponosna sam na to, upoznala sam divne ljude i stekla nezaboravne uspomene, a bome sam se "četveronoške" vraćala kući od posla. Dizala sam se u 5 da bi stigla na prvi bus i putovala 1 sat do posla, osim toga radila sam i druge poslove duže ili kraće vrijeme. Stekla sam iskustvo, razvila soft skills, upoznala različite ljude, plakala, smijala se i da, NE SRAMIM se toga. Zašto bi, to me učinilo osobom kakvom sam danas.  Upornom i prilagodljivom.  Za razliku od gore navedenih ljudi, ja sam radila preko SC-a u struci za vrijeme fakulteta i puno naučila, razvijala se u željenom pravcu i zahvalna sam na tome.  


Danas se često pita ljude na razgovoru za posao, kako to da su prihvatili posao s nižom stručnom spremom ili manjom plaćom. Zašto sve mora samo lijepo izgledati na papiru, možda je baš prethodan posao bio povod da se nauči nešto novo, nešto što će trebati na ovom poslu, zašto se to ne gleda kao pohvala...trud, rad, napredak, BORBA, GLAD...nego se sve gleda kroz prizmu „ma neka izgleda lijepo na CV-u“ i što će ljudi reći.


Pitam se samo što je loše u tome da čovjek radi, UČI, GRIZE, ISPROBAVA...svako iskustvo je iskustvo, iako danas treba biti itekako pažljiv i sagledati sve opcije...nažalost nemamo svi sreću imati obitelj/prijatelje na poziciji da nas preporuče za željeni posao, ali  BORIMO SE i NE PREDAJEMO, a svi znamo priču o zecu i kornjači. Stoga nije niti tako loše biti kornjača, ako ništa ona ima tvrdi oklop! 

subota, 4. ožujka 2017.

Priča o uspjehu i upornosti

Došao je u Banku sav nasmiješeni, sjeo i rekao odlučno: Dobar dan, želim kredit za auto!
U banci su ga tražili potvrdu s posla o stalnom zaposlenju. Trenutno je zaposlen na određeno ( na 1 godinu) te su ga nažalost odbili sve banke po redu, jer kao zaposlenik na određeno ne može dobiti kredit veći od 5000-7000 eura. Rekao im je vratit ću se za par mjeseci: kada dobijem ugovor za stalno! 

Vjerujem da će ga i dobiti. Zašto? Čitaj dalje.

PLEŠEM I POSTOJIM

Od kada zna za sebe, pleše, pleše i samo pleše. Ok, da ne pretjerujemo pleše od 10-te godine života i od tada je ples sastavni dio njegove svakodnevnice. Pleše na stanici dok čeka tramvaj, upleše profesionalno u sobu kada ulazi, sanja ples, govori o plesu i živi ples.

Danas ima 32 godine života i napokon ostvaruje svoje snove. Govori: Nekada sam plaćao drugima da plešem, a sada napokon plaćaju meni. Kada je to izgovorio postala sam svjesna koliko voli ples i koliko je zapravo uporan. Hello, pa to su 22 godine, da on pleše, tko se trudi u nečemu danas 22 godine? Većina si postavlja neki limit od  1-5 godina  i onda kažemo: “ a kaj sad, bar sam probao/la“! Samo ne znam govorimo li to da bi se opravdali svijetu ili sebi, tj. kako bi nam bilo lakše i još znamo dodati, nije bilo suđeno, uf onda je to to, opravdanje na kvadrat i ok smo si.

Radio je svašta, samo kako bi se prehranio i omogućio sebi da pleše. Izgradio je Imidž, stekao je kontakte, ali dobio je posao prvenstveno zbog svog umijeća i znanja o plesu. Pobjeđivao je na natjecanjima i natjecanjima. Nakon 20 godina je počeo naplaćivati svoj rad i probijati se na javnu scenu. Uživa u koreografijama i plesu, živi to.

E sad zašto će dobiti posao za stalno i kupiti „BMW“, da se vratim na početak priče. Ne zato, jer ima veze i kontakte već zato što živi to što voli i vjeruje u svoje snove. Kada vjeruješ svim srcem, nitko ti ne može reći da je nemoguće. Kao i uvijek strpljenje, upornost, rad i vjera = dobitna kombinacija.



*ime i prezime poznatog plesača su poznati autoru, zbog zaštite njegove privatnosti