Koliko puta ste opsovali? Koliko puta ste nekog pogrdno izvrijeđali? Koliko puta ste kukali kako vam je teško? Koliko puta ste ogovarali? Koliko puta ste lagali? Niste ni slutili da vas dijete promatra, sluša i upija poput spužve.
U vremenu u kojem živimo, živimo tako brzo da stvari radimo navikom, da odreagiramo u trenutku a niti ne promislimo, da često kukamo jer je normalno, to svi rade. Kažemo da vrijeme leti i da često ni ne primijetimo kako nam je dijete tako brzo naraslo i otišlo od kuće.
Dok je još malo dijete sluša i gleda vas. Sutra će to prenijeti dalje i širiti će se kao viroza zrakom. A onda ćete se pitati od kuda mu to? Odgovor je: OD VAS. Vi ste njihov prozor u svijet. Oni su vaše kopije. Zato će se sutra posvađati s djecom u školi/vrtiću jer oponašaju vas, probati pušiti jer vi to radite, brinuti se gdje je tata nakon posla jer vi to radite, psovati jer je to od vas čuo i smatra to normalnim. Pa odrasli znaju što rade, oni su odrasli, zar ne?
Ili možda ne...
Odrasli bi zapravo trebali gledati djecu i učiti od njih.
Djeca žive u ovom trenutku. Puno se smiju, igraju. Ako se posvađaju brzo se pomire. Vole se grliti. Vole isprobavati nove stvari. Vole spajati nespojive okuse i odjevne kombinacije. Vole istraživati sve novo. Vole postavljati pitanja. Vole životinje. Vole puhati svjećice na svojoj torti i govoriti da imaju 5 i pol godina.
Brzo odrastu i više se ne igraju jer su veliki i moraju učiti, a velika djeca se ne igraju. Odijevanje im više nije zabavno i spajanje nespojivih kombinacija jer moraju paziti da im se drugi ne bi smijali i zezali ih. Od onog neustrašivog djeteta postanu ozbiljni i tihi jer neće dignuti ruku i pitati pitanje koje ga zanima kako ga ne bi kasnije ismijavali. Prestanu puhati svjećice na torti jer godine više nisu važne.
Svi smo čitali Malog princa i sjećamo se izreke „Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo“ , ali malo se tko sjeća anegdote o slici zmijskog cara kako guta slona. Pokazivao je svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih crtež plaši? A oni su svi uvijek odgovarali: “Zašto bismo se plašili šešira?“ Razočaran reakcijom nacrtao je još jedan crtež, s tim da je taj drugi iznutra pokazivao slona. Nakon drugog crteža mnogi su mu savjetovali da se okani crtanja, samo zato jer oni nisu razumjeli sliku.
Djecu trebamo usmjeriti i biti im podrška, ne sputavati. Trebamo ih pustiti da budu svoji. Dati im primjere i pustiti da sami nađu odgovore koji im odgovaraju. Biti im primjer. Primjer da je život lijep. Ljepota je u malim stvarima i velikim prijateljima. Dobro se dobrim vraća, a hrabrost je vrlina. Osmijeh otvara sva vrata. Život će ih ostalom i ovako naučiti, zašto ih već sada plašiti i ograničavati.
Maja Sertić
Tekst pisan za kampanju protiv govora mržnje, Nije smiješno :):
WOW!!! prekrasno, nadahnjujuće....da se zamislimo....da se više potrudimo...
OdgovoriIzbrišiHvala :)
Izbriši