Budi ponosan!

Budi ponosan na svoj životni put. Budi ponosan na svoje padove. Budi ponosan na lekcije. Budi ponosan na odluke. Ma samo budi ponosan se sebe, radiš najbolje što znaš!

Često razmišljamo jesmo li napravili dobro, zašto nismo skrenuli lijevo, e da bi bilo kad bi bilo?! Umjesto da kažeš, sam/a sebi. Bravo, skrenuo/la sam, a mogao/la odustati ili vratiti se od kuda sam došao/la.

Sve što smo prošli čini nas takvima kakvi smo danas, bogatiji za sva iskustva (bilo lijepa bilo manje lijepa).

Nedavno sam pročitala komentar jednog stručnjaka za IT, kako ne može naći zaposlenika. Navodno, po njegovim riječima, ljudima se ne radi, ne putuje, nemaju iskustva u tom području ( a imaju školu), nemaju želju, ismijava ljude koji su radili po velikim trgovačkim lancima, a kako oni koji nisu radili uopće, prvo očito čekaju posao u dotičnom trgovačkom lancu. I to je stručnjak? Ne to je mali čovjek, koji sebi daje veliku važnost među ljudima na toj društvenoj mreži i misli da je bitan. Što je najgore dobio je podršku isto „takvih stručnjaka“.

Da možda su ljudi radili u trgovačkim lancima, možda je to bio jedini način da se školuju, da malo vide svijet, da prehrane obitelj...ali nisu odustali od školanja...i od kuda pravo jednom „stučnjaku“ da tako ismijava ljude. Ukoliko osoba nema dovoljno samopouzdanja i takvo jedno mišljenje "stručnjaka" je dovoljno da posumnja u sebe i svoje sposobnosti.

NE SRAMIM SE POSLA U TRGOVAČKOM LANCU

Pa što i ja sam radila u srednjoj školi u jednom takvom lancu i ponosna sam na to, upoznala sam divne ljude i stekla nezaboravne uspomene, a bome sam se "četveronoške" vraćala kući od posla. Dizala sam se u 5 da bi stigla na prvi bus i putovala 1 sat do posla, osim toga radila sam i druge poslove duže ili kraće vrijeme. Stekla sam iskustvo, razvila soft skills, upoznala različite ljude, plakala, smijala se i da, NE SRAMIM se toga. Zašto bi, to me učinilo osobom kakvom sam danas.  Upornom i prilagodljivom.  Za razliku od gore navedenih ljudi, ja sam radila preko SC-a u struci za vrijeme fakulteta i puno naučila, razvijala se u željenom pravcu i zahvalna sam na tome.  

Danas se često pita ljude na razgovoru za posao, kako to da su prihvatili posao s nižom stručnom spremom ili manjom plaćom. Zašto sve mora samo lijepo izgledati na papiru, možda je baš prethodan posao bio povod da se nauči nešto novo, nešto što će trebati na ovom poslu, zašto se to ne gleda kao pohvala...trud, rad, napredak, BORBA, GLAD...nego se sve gleda kroz prizmu „ma neka izgleda lijepo na CV-u“ i što će ljudi reći.

Pitam se samo što je loše u tome da čovjek radi, UČI, GRIZE, ISPROBAVA...svako iskustvo je iskustvo, iako danas treba biti itekako pažljiv i sagledati sve opcije...nažalost nemamo svi sreću imati obitelj/prijatelje na poziciji da nas preporuče za željeni posao, ali  BORIMO SE i NE PREDAJEMO, a svi znamo priču o zecu i kornjači. Stoga nije niti tako loše biti kornjača, ako ništa ona ima tvrdi oklop!