Jutro je oko 8 sati, gledam kroz
prozor i mislim krenuti ili ,ne na trčanje? Oblačno je i prohladno, ali neka, važno
je krenuti. Oblačim tenisice, malo ću trčati- rekoh sama sebi i krenem prema
šumi.
Putem prolazim kraj kuća i osjetim
razne miomirise: gulaša, ribe, kuhanja kave, ručak se već naveliko kod nekih
sprema, ipak je subota. Ljudi se šeću lagano i osjeća se mirnoća subotnjeg
jutra.
Danas sam odlučila krenti
šetnicom prema Sljemenu, zadala sam si cilj i rekoh sama sebi- mogu ja to.
Štapove za hodanje sam ovaj put ostavila doma, pomislila sam kako malo trčanja
ne bi škodilo. Naravno moram paziti kuda hodam/trčim ipak je neravan teren,
ptice pjevaju, potok žubori, sunce se pomalo probija kroz oblake. Hodam tako
neko vrijeme i naiđem na prepreku - potop djela staze, kako proći dalje, da li odustati i vratiti se.
Odlučujem nastaviti, gazim grane, tenisica propada u blato, stanem, okrenem se,
brojim koliko još tog potopa, što sad stisnuti zube i skočiti? Pogled mi se unatrag
pa opet naprijed, pomislila sam tako još
malo do cilja, pa bila bi šteta ne nastaviti.
Nije li tako i u životu, svaki
dan biramo neke odluke(veće ili manje), nalazimo se na raskrsnici puta-skrenuti
lijevo/desno/produžiti/vratiti se/odustati/stati, glava misli previše. Menadžeri (svi) donose
odluke svaki dan, neki dan su manje a neki dan više uspješni, ali ih donose i
nastave (ne okreću se jer nema koristi od okretanja), isto tako potok teče i ne
gleda unatrag što je ostavio.
Nedavno sam čula izreku: Noge će te odvesti na
putovanje, a glava na trip. Ono vauuu. Mi stalno nešto važemo, odugovlačimo, borimo
se sami protiv sebe umjesto da idemo, osjećamo i doživljavamo stvari. Comfort
zona je najlakši način, ali treba izaći iz nje. Ponekad ako ne znamo što
učiniti, najbolje je popiti čaj/kavu
i ne misliti već pustiti, sve se ionako
posloži, a ako nije dobro nije kraj.
Ali
ja danas nisam mogla pustiti, jer bi upala u blato i mokra i prljava se vraćala
doma, iako ni to nije najgori scenarij :D
Stala sam na grane nekog trnja, probole su me
grane u prste, ali USPJELA SAM. Uf koji ponos, uspjela sam, nisam se vratila,
ruke u vis i YES, YES, to je to baby. Mala dnevna pobjeda samo za mene i sreća
do neba. Vraćajući se i sunce se ukazalo ( jedno naslikano dječjom rukom na
kanti za smeće), a pravo sunce je pustilo zrake kroz oblake da mi pokaže da je
tu, da sam na dobrom putu. Vraćam se nazad i srećem susjeda koji me pozdravlja
i viče: Hodanjem do zdravlja!
Ja bi rekla. Hodanjem do sreće,
uspjeha, ljubavi, bitno je samo ne stati i veseliti se „malim“ pobjedama
velikim za naša srca.
Primjedbe
Objavi komentar