U srijedu navečer sam srela
susjedu koja je sva umorna išla kući i pitala me kako to da sam tako sretna i
vesela u 22 sata navečer. Sva oduševljena sam počela pričati o Crossu.
Donedavno sam razmišljala, Cross i ja, nema šanse, može sve samo to ne. Sada ne
znam da li sam sretnija kada idem na trening ili sljedeće jutro kada me sve
boli od treninga, ali ciljano i znam da radim dobro za sebe. Njen odgovor je bio
i ja bi išla, ALI....trenutno ne radim pa si ne mogu to priuštiti.
Poznato je da vježbanje stvara
hormon sreće. Zašto sve što se tiče osjećati se bolje mora koštati. Trčanje ne
košta, vježbanje doma ne košta, Jarun je svima otvoren. No, hallo. Ali da lakše
je naći izgovore nego otrčati krug oko Jaruna. Been there, done that.
Prisjetila sam se vremena kada
sam i sama tražila posao. Shvatila sam da kada sjedim doma, vrtim jedan te isti
film i nema napretka. Treba izaći među ljude, stvoriti osjećaj pozitive,
koristi, sreće, osobnog zadovoljstva. Poznato je to ne ovisi o: treneru, dečku,
prijateljima, roditeljima, poslu nego o nama i samo o nama. Svi dručije
reagiramo na okolnosti. Ali svima dođe to vrijeme kada nam se ne da ništa,
nemamo motiva i nalazimo isprike. Onda je najteže obući tenisice, ali baš ih
onda treba obući. Cesta te čeka. Osjećaj nakon toga, osim litre znoja i praznog
mozga je vauuuu. Kažeš sebi: Istrčao/la
sam, sutra ću moći više, a onda mi je samo nebo granica. Zašto si stvaramo sami
barikade u glavi. Znam lako je reći, ali sjetite se da svi imamo takve dane,
svi.
SAMO KRENIIIIIII....
Primjedbe
Objavi komentar